kibersigurnost. Kako bi se mogla zadovoljiti potražnja za bržim obrazovanjem i osposobljavanjem, trebalo bi uspostaviti snažne akademske centre stručnosti, koji bi se mogli temeljiti na smjernicama Europskog centra za istraživanje i stručnost u području kibersigurnosti i ENISA-e. Cilj je postići da se podrazumijeva da se proizvodi i sustavi IKT-a oblikuju tako da od samog početka uključuju načela sigurnosti. Obrazovanje u području kibersigurnosti ne bi trebalo biti ograničeno na stručnjake za IT, već bi trebalo biti uključeno u kurikulume za druga područja, primjerice inženjering, poslovno upravljanje ili pravo, te u sektorske obrazovne programe. Naposljetku, trebalo bi razvijati svijest učitelja i učenika u osnovnim i srednjim školama o kiberkriminalu i kibersigurnosti u okviru stjecanja digitalnih kompetencija u školama. EU bi, zajedno s državama članicama, trebao pridonijeti tim aktivnostima nastavljajući se na rad Koalicije za digitalne vještine i radna mjesta52 i uspostavom, primjerice, programa naukovanja u području kibersigurnosti za MSP-ove. 2.7. Promicanje kiberhigijene i osviještenosti Budući da je otprilike 95 % incidenata posljedica „neke vrste ljudske pogreške, neovisno o tome je li namjerna ili nije”,53 ljudski čimbenik ima važnu ulogu. Za kibersigurnost smo stoga odgovorni svi. To znači da se mora promijeniti ponašanje građana, poduzeća i javne uprave kako bi se osiguralo da svi razumiju prijetnju te da imaju alate i vještine koji su im potrebni za brzo otkrivanje i aktivnu zaštitu od napada. Građani moraju razviti navike kiberhigijene, a poduzeća i organizacije moraju uvesti prikladne kibersigurnosne programe utemeljene na riziku i redovito ih ažurirati u skladu s dinamičnim razvojem rizika. Direktivom NIS propisuju se ne samo odgovornosti država članica za razmjenu informacija o kibernapadima na razini EU-a već se uspostavljaju i razrađene nacionalne strategije za kibersigurnost te okviri za sigurnost mrežnih i informacijskih sustava. Javna uprava na razini EU-a i nacionalnoj razini trebala bi i dalje predvoditi te napore. Prvo, države članice trebale bi poduzećima i građanima omogućiti veću dostupnost kibersigurnosnih alata. Posebno bi trebalo uložiti više napora u sprječavanje i ublažavanje učinka kiberkriminaliteta na krajnje korisnike. Primjer je kampanja Europola „NoMoreRansom”54, osmišljena zahvaljujući bliskoj suradnji tijela za izvršavanje zakonodavstva i poduzeća koja se bave kibersigurnosti kako bi se korisnicima pomoglo da spriječe zaraze ucjenjivačkim softverom i dešifriraju podatke u slučaju napada. Takve programe trebalo bi uvesti i za druge vrste zlonamjernog softvera u drugim područjima i EU bi trebao pokrenuti jedinstveni portal kojim bi se na jednom mjestu objedinili svi takvi alati i na kojem bi se korisnike savjetovalo o sprječavanju i otkrivanju zlonamjernog softvera te na kojem bi bile dostupne poveznice na mehanizme za prijavu. Drugo, države članice trebale bi ubrzati uporabu sigurnijih kiberalata u razvoju e-uprave i u potpunosti iskoristiti mrežu stručnosti. Trebalo bi promicati uvođenje sigurnih načina identifikacije na temelju okvira EU-a za elektroničku identifikaciju i usluge povjerenja za elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu koji je na snazi od 2016. i kojim se osigurava predvidljivo regulatorno okruženje za sigurne i neometane elektroničke interakcije među 52 53 54 https://ec.europa.eu/digital-single-market/en/digital-skills-jobs-coalition IBM „Indeks kibersigurnosnih obavještajnih informacija”, 2014., Securitymagazine.com, 19. lipnja 2014. https://www.nomoreransom.org/ 11 naveden u publikaciji

Select target paragraph3

Connect to a paragraph
Connect to an entity
Disable highlights
Add to table of contents