kibersigurnost. Kako bi se mogla zadovoljiti potražnja za bržim obrazovanjem i
osposobljavanjem, trebalo bi uspostaviti snažne akademske centre stručnosti, koji bi se mogli
temeljiti na smjernicama Europskog centra za istraživanje i stručnost u području
kibersigurnosti i ENISA-e. Cilj je postići da se podrazumijeva da se proizvodi i sustavi IKT-a
oblikuju tako da od samog početka uključuju načela sigurnosti. Obrazovanje u području
kibersigurnosti ne bi trebalo biti ograničeno na stručnjake za IT, već bi trebalo biti uključeno
u kurikulume za druga područja, primjerice inženjering, poslovno upravljanje ili pravo, te u
sektorske obrazovne programe. Naposljetku, trebalo bi razvijati svijest učitelja i učenika u
osnovnim i srednjim školama o kiberkriminalu i kibersigurnosti u okviru stjecanja digitalnih
kompetencija u školama.
EU bi, zajedno s državama članicama, trebao pridonijeti tim aktivnostima nastavljajući se na
rad Koalicije za digitalne vještine i radna mjesta52 i uspostavom, primjerice, programa
naukovanja u području kibersigurnosti za MSP-ove.
2.7. Promicanje kiberhigijene i osviještenosti
Budući da je otprilike 95 % incidenata posljedica „neke vrste ljudske pogreške, neovisno o
tome je li namjerna ili nije”,53 ljudski čimbenik ima važnu ulogu. Za kibersigurnost smo stoga
odgovorni svi. To znači da se mora promijeniti ponašanje građana, poduzeća i javne uprave
kako bi se osiguralo da svi razumiju prijetnju te da imaju alate i vještine koji su im potrebni za
brzo otkrivanje i aktivnu zaštitu od napada. Građani moraju razviti navike kiberhigijene, a
poduzeća i organizacije moraju uvesti prikladne kibersigurnosne programe utemeljene na
riziku i redovito ih ažurirati u skladu s dinamičnim razvojem rizika.
Direktivom NIS propisuju se ne samo odgovornosti država članica za razmjenu informacija o
kibernapadima na razini EU-a već se uspostavljaju i razrađene nacionalne strategije za
kibersigurnost te okviri za sigurnost mrežnih i informacijskih sustava. Javna uprava na razini
EU-a i nacionalnoj razini trebala bi i dalje predvoditi te napore.
Prvo, države članice trebale bi poduzećima i građanima omogućiti veću dostupnost
kibersigurnosnih alata. Posebno bi trebalo uložiti više napora u sprječavanje i ublažavanje
učinka kiberkriminaliteta na krajnje korisnike. Primjer je kampanja Europola
„NoMoreRansom”54, osmišljena zahvaljujući bliskoj suradnji tijela za izvršavanje
zakonodavstva i poduzeća koja se bave kibersigurnosti kako bi se korisnicima pomoglo da
spriječe zaraze ucjenjivačkim softverom i dešifriraju podatke u slučaju napada. Takve
programe trebalo bi uvesti i za druge vrste zlonamjernog softvera u drugim područjima i EU
bi trebao pokrenuti jedinstveni portal kojim bi se na jednom mjestu objedinili svi takvi
alati i na kojem bi se korisnike savjetovalo o sprječavanju i otkrivanju zlonamjernog softvera
te na kojem bi bile dostupne poveznice na mehanizme za prijavu.
Drugo, države članice trebale bi ubrzati uporabu sigurnijih kiberalata u razvoju e-uprave i
u potpunosti iskoristiti mrežu stručnosti. Trebalo bi promicati uvođenje sigurnih načina
identifikacije na temelju okvira EU-a za elektroničku identifikaciju i usluge povjerenja za
elektroničke transakcije na unutarnjem tržištu koji je na snazi od 2016. i kojim se osigurava
predvidljivo regulatorno okruženje za sigurne i neometane elektroničke interakcije među
52
53
54
https://ec.europa.eu/digital-single-market/en/digital-skills-jobs-coalition
IBM „Indeks kibersigurnosnih obavještajnih informacija”, 2014.,
Securitymagazine.com, 19. lipnja 2014.
https://www.nomoreransom.org/
11
naveden
u
publikaciji
Select target paragraph3
Connect to a paragraph
Connect to an entity
Disable highlights
Add to table of contents